Putešestvija 1 - Sacramento, California

subota , 25.04.2009.

Počeo sam više puta pisati blog o američkim putešestvijama pa bi me uvijek uhvatila mala snaga... A i sad me, pred kraj četveromjesečnog boravka u Arkansasu, lovi nekakva bezvoljnost i ide mi se doma. Prije nego što smo došli tu, dali su nam neku krivulju koja kao objašnjava kako ćemo se osjećati kad dođemo - prvo kulturni šok, pa prilagodba, pa sve super, pa opet šok i na kraju čak i tuga zbog odlaska. Yeah, right. Uopće nisam doživio nikakav kulturalni šok, više mi je izgledalo kao da sam iz Zagreba preselio u Garešnicu zubo Ali ajde, pogodili su ovo o prilagodbi, nakon nekog vremena naučiš i na blentave Amere i na hranu i na mali grad... Jedino što mu još uvijek i neizostavno iritira je koliko vremena ti ljudi provode u autima, koliko je sve raspršeno i udaljeno pa ti nužno treba to nesretno auto, koliko ta sva auta srču benzine i zagađuju okoliš, koliko uopće ne vode brigu u prirodi, ne razvrstavaju otpad, koriste ogromne količine plastike, uništavaju prostor ogromnim parkiralištima... Tuć i ne dat plakat, nema druge.

U zadnjih par mjeseci sam potaknut čamotinjom američke provincije tražio svaki izgovor da se maknem iz iste. Za famozni spring-break ili proljetne praznike otišao sam do tete u Kaliforniju, u Sacramento. Prijestolnica u kojoj vlada Arnie iliti Guvernator. cerek
Photobucket

Lip je Sacramento, ka i uostalom i ostatak Kalifornije koji sam vidio... Osim prirodnih ljepota i ugodne klime, palmi i cvijeća ima puno i Hrvata u Sacramentu... Na slici je Dom hrvato-amerikanaca gdje se okupljaju lokalni Hrvati na veselicama pa onda uz vino, kiseli kupus i ćevape nariču nad sudbinom Domovine. hrvatskaPhotobucket

Smiješni su malo ti naši iseljenici, u stvari jako su dragi ljudi i međusobno se pomažu i ako itko dođe u Kaliforniju tu može naći prvi posao dok se ne snađe i okući. Ali kad su počeli sa onim pričama "eeee, kod nas u Amerike" i uvjeravati me kako je zapravo u Hrvatskoj na temelju jedne posjete u pet godina, onda nisam imao izbora nego da zavirim dublje u čašu da izdržim te šprehe. Ali nakon dva mjeseca u pripizdini biti među svojima, pa kada i melju gluposti, je takvo osvježenje.

Odsjeo sam kod tete, u okrilju šašave mi familije, a to je naličilo pozorištu u kući. Teta se mlada udala za Amera i od tada je u Kaliforniji, a njena djeca, moji prvi rođaci su pravi Amerikanci. Komedija s ponekim izrazom hrvatskog kojeg su naučili od matere mi je nerijetko tjerala suze na oči od smijanja jer je i teta otišla davno pa priča malo arhaičnim dalmatinskim naglaskom. Da stvar bude još luđa, rođak Michael je wannabe holivudski glumac (u stvari mu neloše ide i glumi u pristojnim filmovima i ima ga na imdb-u) nakon što je bio u Marincima, a rodica Michelle je udana za crnca. I jedna i druga činjenica izazivaju ogromno oduševljenje moje tete rofl na način da sinu stalno govori da nađe pravi posao, a kćeri... a ništa joj ne govori, ali kako gleda njenog muža crnog kao noć... sve govori. zubo

Tetina kuća je zapravo stjecište mnogih Hrvata u Sacramentu tako da je jednu večer bila i fešta povodom rođendana jednog od imigranata pa su svi donijeli nešto hrane (naravno domaće, iako od američkih sastojaka) pa smo se ubili od sarmi, janjetine, krempita i popio sam napokon tursku kavu. Nakon obilne večere, imigranti su opet pali u svoj trans koji se najbolje može opisati kao mješavina nostalgije, ljubavi i kritike prema Hrvatskoj (ili "starom kraju" kako oni kažu) i istovremene fasciniranosti i prezira prema Americi kao novoj domovini. Svi su me naravno pitali mislim li ostati u Americi kao da je to najprirodnija stvar koju se može uopće napraviti, a meni ta ideja, unatoč ljepotama Kalifornije i ostalim dobrim stranama Amerike nikad ni u primisli nije bila. Reakcija bi obično bila "bravo, neka, vrati se ti doma, šta ćeš ovdje, težak je to život, treba mladi da ostaju u Hrvatskoj..." a u sebi su vjerojatno mislili ovaj nije baš sebi svoj...lud

Ali ne mogu se žalit na familiju ili lokalne Hrvate, svugdje su me provozali po Kaliforniji, svaki dan je drugi bio dežuran da me odvede negdje u razgledavanje i na izlete. Pa smo tako otišli kod jednog Bračanina koji ima svoju vinariju u Kaliforniji i jako je poznat (nije Grgić, ali je faca). Malo smo pričali o Braču uz domaće vino i kad bolje pogledam u Kaliforniji sam bio kao doma, više pričao hrvatski nego engleski. hrvatska
Photobucket
Ovo je logotip vinarije Dobra zemlja, dobro je, ima stari smisla za marketing sretan

I tako nakon par dana, teta je odlučila da me počasti dvodnevnim putovanjem u Las Vegas, ali o tom potom mah

Objasni mi to kao petogodišnjaku

ponedjeljak , 16.02.2009.

Znate onu scenu iz filma Jerry Maguire - kad Cuba Gooding kaže Tom Cruiseu - "explain it to me like I'm a five-year old"... E, pa tako se često čovjek osjeća u Americi, stalno mu nešto pojašnjavaju kao da ima 5 godina. Sve je počelo kad sam dobio ovu stipendiju za boravak u SAD-u. Prvo smo nas sedam odabranih trebali proći dvodnevni pripremni seminar gdje su nam potanko objašnjavali kako, što, gdje, zašto i čemu. Ajde, to je još i bilo korisno jer je stvarno trebalo zapisati sve tehnikalije, vizu, papire, putovanje itd... To je sve obavljeno vrlo detaljno, a dali su nam i par kila papira i brošura gdje je sve to bilo i zapisano.

Onda smo došli preko bare i prije nego što će svaki od nas sedam otići na svoje odredište diljem Amerike, sastali smo se u Kansasu sa 60ak stipendista iz ostalih zemalja (ex-YU i ex-SSSR) da bi nam priredili još jedan trodnevni pripremni seminar. Uz zabavni program koji je uključivao posjete shopping centrima, kaubojske plesove i kuglanje, objašnjavali su nam takve stvari kao što su kako koristiti bankomat, kako ispisati ček pa čak i kako pozdravljati i odnositi se prema kolegama na fakultetu. Jer kao, kad dođemo zdrmat će nas žestoki kulturni šok, iako sam se ja osjećao kao da sam došao u malo čudniju verziju američkog tinejdžerskog filma i ništa me nije toliko iznenadilo.

I sve se ja mislim, ajde, to nam ljudi moraju objašnjavat radi tog programa, ali s vremenom sam shvatio da se ovdje većina stvari objašnjava do u detalje, pa koliko god one bile očite. Recimo, prometni znakovi - kod nas imate prometni znak na kojem je označeno strelicama gdje koja traka smije skretati dok ovdje na ogromnom znaku to piše riječima "Left lane must turn left". Znak za radove na cesti umjesto simbola čovječuljka koji kopa ovdje je u obliku rečenice "Road work ahead - please slow down". A i semafori su malo drugačiji, sa rukicom.
Photobucket

Ima toga još koliko hoćeš, primjerice, u većini WC-a stoje upute kako nakon nužde treba oprati ruke, otvorite vodu, uzmete sapun, pa trljate par desetaka sekundi, isperete ruke, pa ih obrišete i možete ići dalje. Na pakiranju svih jela za mikrovalnu će vas obavezno upozoriti da prije stavljanja u mikrovalnu skinete vanjsko pakiranje. Na svakoj papirnoj čaši kave su upozorenja da je napitak vruć. A jučer sam vidio svoje omiljeno upozorenje na prozoru u stanu - otvorim ja prozor kad ono piše "Open windows can be dangerous, falling out can cause serious injury or death" Onda sam pogledao kroz prozor svog stana u prizemlju, vidio tu zastrašujuću visinu od pola metra, stresao se od straha i zahvalio se nebu na tom upozorenju. eek

Danas odem do zajedničke prostorije gdje su kompjuteri i printer, a na printeru zalijepljeno "Ako printer nije uključen u struju, neće printati". Svega mi, ne lažem. A reklame za lijekove su posebna priča. Prvo ide scena u kojoj vesela obitelj skače po livadi jer su upravo popili nekakav lijek protiv glavobolje i svijet je lijep, a onda kreće glas u pozadini koji objašnjava nuspojave - ovaj lijek može uzrokovati izljev krvi u mozak, srčani udar, migrene i neke rijetke oblike raka, javite se svom liječniku ako osjetite ijedan od ovih simptoma ili ako vam curi krv iz nosa duže od tri dana za redom... A sve to vrijeme obitelj i dalje pleše po livadi. smijeh

Uglavnom, ako želite američki mozak na par mjeseci, da se odmorite, dobrodošli ste. wave

Spiza u Amerike

petak , 06.02.2009.

Kao uvod u ovu štoriju, počet ćemo sa predrasudama. Svi ih, naravno, imamo, a prema Americi i Amerikancima možda i najviše. A kako i nećemo kad njihova kultura, filmovi, glazba i sve ostalo je sveprisutno po cijelom svijetu. I onda svi složimo u glavi sliku kako izgleda ta Amerika i Amerikanci. Što se mene tiče, otkad sam došao tu, većina klišeja i predodžbi o Americi se pokazala dobrim dijelom točna. Zapravo, kao da sam ušao u onaj tipični američki tinejdžerski film koji se prikazuju nedjeljom popodne. Od izgleda kuća sa garažom ispred koje je pick-up truck i mali koš na kojem otac i sin veselo igraju košarku, preko ljudi s kaubojskim šeširima i čizmama koji se voze u ogromnim autima, studentice-plavuše kojima je vrhunac karijere bit cheerleaderica pa do štrebera koji se ističu na predavanjima jer sanjaju jednog dana zasjesti u Zapadno krilo Bijele kuće. Svega toga ima i nije rijetka pojava.

Jedna od uobičajenijih predrasuda je da Amerikanci puno jedu i to lošeg junk-fooda i da su zato u većem postotku pretili. Točno, ne baš u postocima koje mi zamišljamo, ali točno. Kad ovdje vidite debelu osobu, velika većina naših ljudi koji se smatraju debelima bi ih mogli uslikati i zahvaljivati bogu svaki dan prije spavanja što nisu TAKO debeli. Jer ovdje kad je netko overweight iliti obese, to je nešto posebno. To nije ona debljina malo visi škemba preko struka ili je malo veća guzica, nego to već poprima razmjere gubljenja bilo kakvog oblika ljudske tjelesne građe. Ali kako Ameri poštuju sve manjine, pa tako i one koji su weight-challenged, u shopping centrima psotoje posebna motorizirana kolica za invalide, ali i za pretile. Jer ajde ti šetaj okolo po ogromnom centru, a da moraš vuć svojih 150 kila, onda lijepo sjedneš u mala kolica i bip, bip... voziš se u šoping. I to je normalno.

Jedan od razloga epidemije pretilosti, po mom mišljenju je, da Ameri uvijek nekog vraga cuclaju, a najčešće su to gazirana pića. Koje god auto pogledaš, tamo gdje je nama mijenjač brzina, njima je stalak za piće i u pravilu je tamo polalitrena čaša CocaCole sa slamkom, jel, da se može cuclat i u vožnji. Profesori nerijetko predaju na faksu imajući uz sebe polalitrene ili litrene termosice (s logom fakulteta) u kojima je doduše najčešće čaj ili kava, ali zna biti i Cola. Studenti također u lijepom broju pored sebe imaju svoje bočice sa logom faksa ili njihovog fraternitija ili sororitija. Kao da se boje da će dehidrirati ako pola sata ne piju nekog vraga. Voda se rijetko konzumira - jednom prilikom sam ja poslije kave, s aparata na faksu uzeo mineralnu vodu i kad sam išao platiti, postarija gospođa na blagajni mi je rekla da je to prva čaša vode koju je ikad prodala (trebala joj je koja minuta da nađe šifru u blagajni).

Prevladavajući okus hrane je sladak. I ono što bi kod nas po definiciji trebalo biti slano, oni to nekako uspiju zasladiti, od salate, kruha, peciva... Uz glavna jela u pravilu uvijek ide nekakav umak, pogađate, slatki. Joj, da mi je pojest burek, slanac, ili barem salatu da nije zaslađena :) Juhe su opet većinom slatke, a na stolovima se ne nudi sol kao začin, iako sumnjam da ima soli koja bi ugušila taj slador, ali nađe se tu i tamo mjesta gdje ima salad bar pa stigneš napraviti sebi salatu po guštu dok je ne zaslade.

Fast-food je naravno sveprisutan, a od toga kod nas imamo mislim samo McDonalds i Subway. Na tu foru ih ima još na desetine, Wendy's, Denny's, BurgerKing, TacoBell, Grill-a-Chicken itd... Prilično su posjećeni i nekako mi je najtužnije baš u tim "restoranima" vidjeti bizarno pretile ljude kako se dave u tim hamburgerima i masnim krumpirićima...
Photobucket

Sve to skupa ne znači da se tu ne može jesti dobro, dapače. Čak i u ovoj mojoj pripizdini gornjoj postoje i normalni restorani sa vrlo ukusnom hranom, pa meksički, kineski, grčki, tajlandski i bog te pita čiji sve ne restorani, čak i jedan koji se zove mediteranski (morat ću otić na srdelice ako imaju :). Ali tu je hrana malo skuplja pa za ručak treba keširati i do 15-20 dolara, u onima koji su baš fensi-šmensi i puno više. Što nas dovodi do zaključka da, paradoksalno, sirotinja u Americi nije mršava i izgladnjela, nego debela zbog smeća koje redovito jede za male pare.

Hrana se može kupiti i u velikim dućanima i prilično je jeftina, posebno ako se uzimaju jumbo-mega-obiteljska pakiranja, koja su često i jedina koja se nude. Nema tu ja bih jedan jogurt, ili 8 ili ništa :)) Ponekad me baš snervaju ta mega pakiranja, koji će mi 7 litara mlijeka (2 galona), oću pola litre za kavu... Oćeš k! Eno mi sad tamo stoji još 5 litara, valjda ću popit u misec dana. :)

Za svakodnevnu prehranu našao sam blizu kuće dobru pizzeriju sa pizzama, sendvičima, pašton, salatama tako da ide nekako. Iako ne znam kako ću još tri mjeseca bez ćevapa no

Oluja stoljeća

utorak , 03.02.2009.

Kako bolje započeti priču o ledenoj oluji nego da vam približim američku opću fasciniranost ledom kao pojavom. Naime, u svim ugostiteljskim objektima, u svako piće, u svako doba godine, kao zadanu vrijednost (da ne kažem po difoltu) dobit ćete hrpu leda. Ako ste baš zapeli da ne želite led, morate to jasno i glasno najaviti konobaru i podnijeti poneki čudan pogled i blagu društvenu osudu. Na benzinskim stanicama i u supermarketima mogu se kupiti ogromne vreće leda (samo ne znam kako se to transportira bez da se otopi), a svaki aparat za prodaju pića ima tipku za led koji možete onda napuniti u plastičnu čašu i dodati svoj omiljeni napitak. Nerijetka pojava su i samostalni ledomati pored aparata za prodaju pića. Led je način života.

I kako to obično biva prema Murphyjevim zakonima, ja sam se našao u Arkansasu u vrijeme, kako ovdje kažu, najgore ledene oluje ikad. Samo ime ledena oluja (ice-storm) zvuči dramatično, i nije baš viđeno u našim krajevima, uglavnom to može izgledati ovako:

Photobucket

Poznavajući učinke tog leda, Ameri su već dan prije zatvorili škole i sveučilišta i davali preporuke da se ne izlazi nepotrebno iz kuće, a posebno vozačima. Na sam dan oluje, meni to nije izgledalo prestrašno, a kamoli da se događa nekakva najgora oluja ikad. Nije bilo prehladno, oko -2, i po zraku je prhutalo nešto između kiše i snijega. Zapravo, to je najbolje predočiti kao ogroman oblak ledene kiše koju vjetar prenosi preko nekog područja. izašao sam taj dan i u dućan (gdje su Ameri kupovali ko da se bliži sudnji dan) i činilo mi se da malo pretjeruju sa tim svojim disasterima. Međutim, učinci su bili vidljivi tek tijekom noći i sutradan. Sva ta ledena voda koja je kružila zrakom se zalijepila u vidu leda na sve što se ne miče. Naslage leda na svim objektima je bila i po prst do dva debela. Svakih pet minuta se izvana čuo zvuk lomljenja grana stabala koje nisu mogle izdržati sav taj led na sebi. Osim stabala popucali su i električni vodovi i stupovi pa je većina regije ostala bez struje, hvala bogu, ne i moj hotel. Grane stabala su padale po kućama i blokirale ceste, ljudi nisu imali struje pa su nahrupili u hotele koji obično imaju generatore, a otvorena su i skloništa u školama i dvoranama. Nažalost, od raznih posljedica oluje je osam ljudi i poginulo.

I tako, većina proteklog tjedna je prošla u raščišćavanju posljedica oluje i još danas nemaju svi struju i još su po skloništima i hotelima. ali najgore je prošlo i toplo se nadam da se do kraja zime neće više ponoviti. Ja sam tu oluju preživio u svom toplom hotelčiću, ne shvaćajući baš skroz koliko je gadno bilo ljudima naokolo. Još mi samo fali da uleti i nekakav uragan u ova četiri mjeseca dok sam tu. zubo

U sljedećem nastavku - Sveučilište Arkansas i američka prehrana... njami

Arkansas on my mind

srijeda , 21.01.2009.

Photobucket
Nikako da se i narativno javim iz Amerike jer većinu novih događanja objavim na facebooku kroz statuse i slike, ali ponekad su slike siromašnije od riječi pa treba i prepričati neka iskustva.

Za one neupućene, dobrohotnošću američkog State Departmenta i njihove stipendije, evo mene na jedan semestar na američkom sveučilištu. Radi se o University of Arkansas u gradu Fayetteville, na sjeverozapadu te južne američke savezne države.
DI??? U pripizdini gornjoj, jednostavnije rečeno. U stvari, Fayetteville (i Arkansas) je poznat po tome što je na ovdašnjem sveučilištu predavao bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton i žena mu Hillary. Štoviše, blizu kampusa je Clinton House Museum, njihova nekadašnja kuća u kojoj su živjeli i vjenčali se. Ovaj kraj je poznat jer je ovdje sjedište Wal-Marta, najvećeg svjetskog lanca dućana robe široke potrošnje. Ti Monstro-martovi, kako ih od milja zovemo, su stvarno ogromna čudesa, zamislite naš najveći hiper, mega Konzum i pomnožite s barem tri. Zapravo, sve je u Americi barem triput veće od uobičajenih europskih razmjera, od auta, cesta, pakiranja hrane, porcija u restoranima... a bogme i ljudskih dimenzija.

Pa da vam kažem prve dojmove (iako sam tu već tri tjedna)... Što mi se sviđa? Prvo i osnovno, ljudi. sretan U svakodnevnim kontaktima su svi jako ljubazni i susretljivi, dovoljno je s nekim uspostaviti eye-contact i odmah te pozdravlja sa osmijehom i "hi, how ya doin' today?" ili nešto u tom smislu. Isto tako, u raznim dućanima odmah pozdravljaju i nude pomoć, ali nisu napadni, ako kažeš da samo razgledavaš, kažu da se javiš ako šta treba... Jednog dana sam stajao na susnježici i vjetru čekajući University bus sveudilj se smrzavajući a onda se uz cestu zaustavila Heather iz Oklahome sa svojim pick-up truckom i povela me do faksa da se ne smrznem kraj ceste. Znala je di je Hrvatska. yes Što začudo i nije tako rijetka pojava ovdje, rekao bi čovjek u skladu s poznatom predrasudom da neće ljudi pojma imati jel Hrvatska u Africi ili je dio Francuske, ali do sada 1/1, svi su znali za našu domovinu, čak sam sreo i lika koji je bio u Splitu kao vojnik.

Druga stvar je odnos prema čovjeku kao klijentu ili potrošaču. Ovdje stvarno i potpuno doslovno vrijedi ona da je kupac uvijek u pravu. Osim što se polome od ljubaznosti, sve što kupiš možeš i vratiti bez nekog posebnog razloga, jednostavno ako skužiš da si se preračunao, vratiš i vrate ti lovu i još se ispričaju jer te nisu zadovoljili. Najpozitivnije iznenađenje sam doživio s iznajmljivanjem stana. Naime, dolaskom tu trebalo se i okućiti i mene je već hvatala mala snaga od pregovaranja s gazdama, gledanja stanova, jel ima grijanje, jel ima internet... I odlučih se ja za agenciju, neka oni traže, meni se ne da lutati po nepoznatom gradu. Dođem ja tamo, naravno preljubazno me prime i pokažu hrpe prospekata stambenih zgrada i mogućnosti. Meni se svidi jedna blizu faksa i odemo mi pogledat, sve divno i krasno, potpuno uređeno, potpuno novo i nije preskupo (525 dolara). Međutim, kvaka je bila u tome da je zgrada skroz nova i useljenje se očekuje kroz tjedan-dva. Rekoh, ženo draga, ne mogu ja toliko čekat jerbo sam u hotelu koji je 70 dolara noć... A ona ko iz topa, nema veze gospodine, mi ćemo vam platiti hotel do useljenja... Dakle, kad nisam pao na dupe od sreće i iznenađenja... I tako, evo dva tjedna sam u hotelu na njihov trošak, sasvim pristojan hotel i očekujem useljenje ovaj tjedan. Neću niti početi s onom starom kad će u Hrvata takav odnos prema klijentu biti moguć...

Sve u svemu, gradić je ugodan, prava small-town Amerika, zanimljivo za boraviti i istraživati lokalne običaje i mjesta. Ono što me nervira je totalna orijentiranost svega na automobil. Ako nemaš auto, kao što ja nemam, you are pretty much screwed tuzan Javni prijevoz postoji u tragovima, busevi voze svakih sat vremena i to do 18:30, subotom voze još rjeđe, a nedjeljom ne voze uopće. Preostaje hodanje, a udaljenosti su junačke jer je sve toliko razbacano i prošireno da je najlakše da zamislite otprilike površinu Splita sa 10 puta manje ljudi i zgrada. Pješačkih staza ima samo u centru, a drugdje malo ima, pa malo nema i onda moraš hodati uz ogromnu prometnicu i preskakati razne zapreke da bi došao do cilja. Naravno, ljudi iz auta te gledaju kao da nisi normalan, jer ko je vidio hodati... Hodati??? Nepoznat pojam.

U sljedećim nastavcima čitajte o Sveučilištu i kako sam preživio najgoru ledenu oluju u Arkansasu u zadnjih 50 godina...

Sramotne cijene parkiranja - Avenue Mall, Velesajam

nedjelja , 16.11.2008.

Ljudi, financijska kriza je u svijetu i treba paziti na svaku kunu.
Inače, u odnosu prema novcu sam negdje po sredini, nije baš da pazim na svaku kunu, ali nisam ni rastrošan. Postoje stvari na koje mi nije žao ostaviti novce bez puno razmišljanja (kao npr. knjige, razne elektroničke điđe itd...) a postoje i one druge za koje mi je muka plaćati. Jedan od troškova koji me iritiraju su troškovi parkiranja koji su, barem u Zagrebu, bezobrazno veliki. Prva zona 16 kuna/sat (maksimalno jedan sat), druga zona 8 kuna/sat (maksimalno dva sata) i treća zona nemam pojma koliko je jer je po gradu skoro ni ne viđam.

Znam, neki će reći da ne moraš baš svugdje ići autom, možeš koristiti javni prijevoz, auto i parkiranje blizu odredišta su ipak luksuz itd... Pa slažem se dijelom i s time, ali opet to ne znači da se cijenom parkiranja može guliti kožu ljudima za debilnu uslugu koja ti ne donosi nikakvu korist osim što ti netko dopušta da privremeno negdje ostaviš auto. U redu, plaćajmo parkiranje, ali nedopustivo je lihvarenje na tom "poslu" koji je toliko zahtjevan da traži iscrtavanje 3 crte i onda slijede godine ubiranja novca na tom komadiću javnog (?) prostora (ako se ne radi o garaži).

Sad dolazimo do dvije priče koje su mi ovog vikenda digle tlak. Subota - odlučim se otići na Velesajam, na Interliber, pogledati malo knjige, da vidimo ima li još novih pisaca-blogera. Dođem pred velesajam, parkiram i kao što je bilo prijašnjih godina, očekujem da će mi doći nekakav čuvar koji će naplatiti parkiranje 10 kuna neograničenog trajanja. Ali avaj, očito su na brzinu postavljeni automati za parkiranje i sada taj gušt košta 8 kuna/sat. Može se platiti i mobitelom na broj 104, koji je očito uveden samo za ovu svrhu jer su inače brojevi za plaćanje 101, 102 i 103 za sve gradske zone. I šta sad, upad na Interliber je slobodan, ali ipak šetnjica među knjigama se plaća po satu... A šta je tek s onima koji su došli na Interliber poslovno, izvan Zagreba, i moraju negdje ostaviti auto dok tamo rade cijeli dan? Znači oni moraju na kraju radnog dana ostaviti otprilike 64 kune za parkiranje.

Nedjelja - Avenue Mall. Iako ne idem često u shopping centre, otišao sam jer u Avenue Mallu i nedjeljom Konzumov dućan radi do 21 sat, pa da se kupi neke sitnice i nešto za večeru. U garaži centra je do sada parkiranje bilo besplatno prvi sat, a poslije 8 kuna/sat. To mi je do danas uvijek bilo dovoljno ako hoću obavit kupnju u Konzumu i malo prošetat i pogledat izloge. Ali nema više... Dočekao me, kao i ostale kupce veliki plakat u kojem se oglašava kako od sada nije više besplatan prvi, nego drugi sat parkiranja!!! Ajde, u redu, mogli su reć, ne damo vam više besplatan sat, tko god uđe u garažu, mora platiti... Ali ne - oni su se odlučili vrijeđati pamet posjetitelja pa na plakatu kažu otprilike: odmorite se nakon kupnje, počastite se manikurom, popijte kavu, pojedite nešto, a drugi sat vam je besplatan... U prijevodu, platite parkiranje a uz to ostavite još novca i u samom centru.

Dakle, nisu mogli reći - "Dragi kupci, shvatili smo da se veliki broj vas zadržava do sat vremena u centru i mi na tome zbog besplatnog sata parkiranja ništa ne zarađujemo. Pa da vam ne bi to tako izravno rekli, mi ćemo vam ukinuti besplatan prvi sat, a ovim plakatom ćemo to još pokušati prikazati ne kao nabijanje cijena ničemu, nego kao pogodnost za vas, a pritom ćemo se nadati da ste potpuni idioti koji će takvu priču i popušiti."

Učinak ovakve akcije su bili redovi pred naplatnim automatima u garaži a ljudi su uglavnom čekajući u redu prigovarali na ovaj potez jer su shvatili pravu namjeru i nisu popili prozirnu priču da se netko u Upravi Avenue Malla brine da se mi nakon kupnje odmorimo i ostanemo u centru dva sata umjesto jedan. Onome u Upravi centra tko je smislio ovu genijalnu ideju poručujem - serem ti se na posao i na budalu koja te zaposlila. Mene Avenue Mall neće skoro vidjeti,a prema gunđanju u redu za plaćanje nameta na parkiranje, bit će još takvih. Nedjeljnu kupnju ću obavljati u Getrou gdje je parking besplatan, a ostali shopping u nekom centru koji također ima besplatan parking.

A cijela priča me uopće ne bi iznervirala da su samo iskreno ukinuli besplatan sat, pa tko voli, nek izvoli. Ali kad me ideš zajebavat i uzimat mi novce uz prozirne priče i smatraš me budalom koja ne kuži tvoje idiotske "akcije", onda nećeš više od mene dobit ni kunu.

Oporbeno djelovanje - ludom radovanje

subota , 12.07.2008.

Smisao oporbenog statusa je, ukratko, biti pain in the ass. Vladajuća stranka(e) nešto rade ili ne rade, a ti samo grintaš sa strane i govoriš kako to ne valja. Ne bi trebalo biti previše teško, barem taj dio. U idealnom slučaju, oporbena stranka, a pogotovo najjača bi trebala imati paralelan sustav (Vladu u sjeni) gdje bi razrađivala i smišljala bolje poteze od trenutne vlasti i pripremala se za dolazak na vlast. U nedostatku poluga vlasti, najjači saveznik oporbenih stranaka je javni govor - konferencije za tisak, saborska govornica, televizijske emisije i svi ostali mediji putem kojih bi nas birače oporbenjaci trebali uvjeriti da smo se onomad u studenom grdno prevarili i da ima boljih rješenja od statusa quo.

U režiji naše najjače oporbene stranke, SDP-a, to izgleda ovako... Predsjednika Milanovića već mjesecima nema nigdje, a onda se probudi iz hibernacije i podnese nam izvješće koliko je što poskupilo otkad je HDZ na vlasti. Pa saznamo da je eurosuper poskupio 50%, dizel 80%, a plavi dizel 14%. Hvala Zorane, tko zna bi li bez tebe uopće to primijetili. I to sve otkad je HDZ na vlasti pa će logičan um zaključiti da je to sigurno njihovo ruku djelo. Naime, da je SDP na vlasti, benzin bi bio sigurno koštao 5 kuna, a dizel 3.5 kune, jer bi svjetske burze gdje nafta doseže rekordne cijene po barelu sigurno uvažile činjenicu da je u Hrvatskoj na vlasti SDP. Rat u Iraku bi prestao, zemlje OPEC-a bi povećale proizvodnju, a špekulanti bi od samog Milanovićevog premijerskog pogleda smanjili cijene tog trena. U SAD-u bi prestala kriza na tržištu nekretnina, a blaga recesija svjetskog gospodarstva bi se poništila efektima Jurčićeve industrijalizacije Hrvatske.

No, da se ne zajebavamo više... Ekonomska vremena u svijetu su teška i treba se snalaziti kako tko zna i umije. Istinabog, Sanaderova Vlada nije pokazala previše da bi nas uvjerila da radi na ublažavanju učinaka svjetske krize na Hrvatsku. Ako ne vjerujete meni, SDP-ovci su dobri statističari, dat će vam sve podatke dok kažete recesija. Ono što je mene zanimalo i što sam očajnički tražio po članku o Milanovićevom istupu u Saboru (nadam se da su prepone bolje...) je što SDP predlaže i što bi napravio da je na vlasti. Štoviše, nekidan sam gledao i istup SDP-ovaca o obrazovanju gdje su nešto prigovarali Primorcu, svejednako se nadajući spasonosnom rješenju, ali opet ćorak. Ukratko, SDP je vrlo dobro usvojio onaj dio o kritici vlasti, predlaganje alternativnih rješenja im još malo šteka. I to šteka kao ideja, jer mi se čini da još nisu ni svjesni da bi to mogli ponuditi. Samo da preduhitrim one koji će me uputiti na SDP-ove programe - uštedite si trud, ne da mi se to čitati, kao ni većini birača. Dobra komunikacija s biračima i predizborna kampanja počinje dan nakon izbora, a posebno je efektno kontriranje lošim potezima Vlade, a ne samo puko zapisničarstvo što je sve HDZ zbrljao... Fala bogu, oči i uši imamo pa vidimo i sami.

Jalove interpelacije, glasanja o povjerenju, ad hominem napadi na ministre, afere i aferice... sve je to lijepo na jednoj nižoj razini oporbenog djelovanja. Zbog toga je i lako ministrima i Sanaderu od toga se obraniti odmahnuvši rukom kao na dosadnu pčelu koja oblijeće oko glave, puno zuji, a malo meda daje. Kad sve to vidim dođe mi da zaključim - blago HDZ-u s ovom oporbom i ajme nama sa svima skupa.

Blogom protiv duševne boli

utorak , 08.07.2008.

Kažu Kinezi da i najduži put počinje prvim korakom. Mene je, ovaj put sa svrhom i razlogom, nešto natjeralo da prokopam malo po svom blogu i vidim da sam prvi post napisao 2.svibnja 2004. Eto ti prvog koraka koji se izrodio u četiri godine internet piskaranja.
U to nevino vrijeme blog je bio nešto sasvim novo, a maloj ekipi probranih skribomana, veliki gazda foruma.hr Anderlon dao je sasvim novu igračku na testiranje. Pa smo mi nešto pisali, ali to nitko nije vidio. I bolje, pisali smo svašta, a sve po blogu.hr je još mirisalo na svježu boju i novopronađenu slobodu da sad baš svatko s dovoljno pameti da deset puta klikne na pravo mjesto može urbi et orbi objaviti svoje velevažno mišljenje o nečemu. Najčešće o tome što je jutros doručkovao/la, ali bože moj, virtualni papir također sve trpi. A tek puste li sreće kad su neki otkrili da su tu može vršiti i keljidba raznih slika pa smo se više ili manje iskreno divili slikama peseka i mačaka, članovima familije, uređenju dnevnih soba, novokupljenim cipelama i slično... Naravno da je vrlo skoro pala i prva stvarno-životna blogerska kava jer, koliki god blogeri bili geekovi, ne mogu dugo izdržati da ne vide tko to tamo piše a da tako dobro i izgleda... Time ujedno i završava romantična faza bloga kao pojave u Hrvata.

U sljedećoj fazi su se već pojavili kuleri. Oni kojima je blog bio cool pa su izdvojeni sa strane. Eto ti jabuke u Edenu, uvjeren sam da je žena smislila tu kul-listu, a da još više začini stvar, uveden je i Limb - almost cool lista, čiji članovi su mučeni vječitom željom da preskoče taj jaz s jedne strane naslovnice na drugu. Počinju se javljati i ozbiljniji tekstovi, a i prve prave blogerske zvijezde. Blogeri su počeli imati i čitanja svojih tekstova u Booksi, poneki novinar iz mainstream medija je objavio članak koji bi se do besvijesti linkao, pali su prvi intervjui za televiziju... I onda je lebowski objavio knjigu. Taj epohalni događaj označava kraj druge faze - faze realizma na blogu. Jer složit ćemo se, ako jedan lebowski može objaviti knjigu, sa svakim realizmom je gotovo. Pobogu, pa danas i InterLiber ima odjel blogerske književnosti.

U novijoj fazi se dogodila specijalizacija i omasovljenje bloga. Imate danas odličnih putopisnih blogova, onih sa fotografijama, prozom, poezijom, umjetnošću, erotikom... a što se masovnosti tiče - totalno je ne-kul ovih dana nemati mail-adresu i blog. To je must-have, reklo bi se po naški.
I tu me posebno oduševljavaju naši političari. Kao i u svemu, kasneći za normalnim narodom, Europom i svijetom kojih 5 godina, i političari su otkrili čari (bolje reći koristi) bloga kao medija komunikacije s tim narodom koji već uredno godinama piše blogove. Čudnom slučajnošću, političarski blogovi bi nicali u vrijeme prije izbora, a zamirali sa objavom rezultata istih, uz nekoliko časnih iznimki. Koliko su njihovi blogovi bili zanimljivi? Pa otprilike kao i Sabor bez Rojsa. Dolaskom političara na blog, logično, ulazimo u fazu dekadencije.

A u toj fazi više nema piskaranja i slobode iz onih romantičnih početaka. Sada u priču već ulaze velike riječi kao odgovornost za napisanu riječ, kleveta, povreda časti i ugleda, neovlašteno korištenje imena... Došli smo do toga da za ono što napišete na blogu možete biti i kazneno odgovorni, pa čak i ako niste sami napisali, nego je netko to napisao u komentarima na vaš post. Za bolji pregled takvih slučajeva pogledajte post na blogu Zvone Radikalnog. Ja bih samo izdvojio jedan citat sa bloga Euklida:

Suviše navedenoga, a sukladno članku 22. Zakona o medijima, tražimo da na Vašim internet stranicama euklig.blog.hr objavite ispriku našim klijentima, a radi uvreda i kleveta kojima su povrijeđena njihova prava osobnosti, posebno pravo na čast, dobar glas, poslovni ugled, dostojanstvo, na duševno zdravlje, te im je nanesena šteta radi Vašeg propusta ukloniti iste (komentare) na vrijeme, te je linkom povežete sa stranicom www.blog.hr.


Nema više zajebancije, blogeri. Ako i dalje budete pisali svoje kritike raznih poduzeća, ili ne dao vam dragi bog, političara, osjetit ćete svu snagu članaka Zakona i našeg pravosuđa. I napominjem, možda ćete se morati i rukovati s nekim sucima! Be afraid, be very afraid!
Iako je sloboda govora jamčena Ustavom Republike Hrvatske, člankom 38., i iako je Ustav najviši pravni akt u državi, nemojmo se lagat... U praksi, mentalno zdravlje političara, njihov duševni mir i dobar poslovni ugled korporacija će imati prednost. Ako nećete shvatiti milom, onda ćete shvatiti instrumentima pravne nam države. Da, da, profunkcionirala je, ali niste čuli za to?

Šta da vam kažem - razmislite par puta prije nego što napišete da neki hrvatski celebrity ima obješene sise, da neki restoran ima odvratne ćevape, da neki dućan vara na garancijama ili da neki političar krade. Može vas obveseliti dopis odvjetničkog ureda. To vam je osnova faze dekadencije.

Ali nedavnim osnivanjem Hrvatske Blogerske Organizacije (HBO) - udruge koja će se baviti zaštitom prava blogera na slobodu govora ulazimo u fazu renesanse. Za sad na facebook grupi a uskoro i sa svojom web-stranicom ova udruga će pokušati pomoći da vratimo sat unazad i da se iz današnjeg osvrtanja premo ramena i vaganja svake riječi vratimo u fazu realizma u kojoj smo pisali slobodno. Pratite daljnji razvoj ove priče i slobodno se pridružite.

Kad je stvarno dosta virenja u tuđe pjate?

subota , 22.03.2008.

Mnogim ljudima dan počinje uz kavicu i dnevne novosti s internet portala. Sjećam se romantičnih vremena kad je od portala postojao samo Monitor, od foruma samo forum.hr, a svi smo se spajali preko dial-up veze, trošili velike novce za sporu vezu i nije bilo "hoću-internet" generacije. Jedan sam od onih koji je uhodavao probnu verziju i ovog blog.hra i vidim koliko se i sam ovaj blog promijenio u relativno kratkom vremenu. Vidite, nekada su ljudi s ovakvim nostalgičarskim šprehama bili dosadni starci, a danas sve to ide brže pa komodno možeš bit dosadni nostalgičar prema nečemu što je bilo prije 5-6 godina i uopće ne moraš biti deda od kojeg familija bježi na obiteljskim ručkovima. No to nije poanta ove priče.

Danas postoje hrpe portala s novostima, blog servisa, foruma, svaka stranica je interaktivna, puna informacija, možeš biti član, pisati komentare, objavljivati svoje slike, filmove, uratke raznih vrsta... U toj i takvoj konkurenciji najnovija je moda kopanje po privatnim životima javnih (a i anonimnih osoba). Reći ćete"što je tu novo?" i biti u pravu, ali ipak nova je tehnologija koja omogućava da slika, video, ton dođe u rekordnom roku do ogromnog broja korisnika Interneta, u Hrvatskoj, ali i šire, praktički svakom na svijetu s priključkom. A neki uratci (primjerice Severinin) su odista univerzalnog izričaja. naughty

Nekad je Orwell strahovao da će Big Brother pratiti svaki naš korak, ali da će to biti nekakva državna, strana mašinerija. Nije pretpostavljao da ćemo svi mi, pojedinci, u stvari nadgledati jedni druge svojim digitalcima, kamerama s mobitela i veselo to kačiti po internetu da svi gledaju. Osim nas, naravno, rade to i oni kojima je to posao. Iako ja taj posao smatram podilaženjem najnižim ljudskim strastima i da bi ga kao takvog trebalo zabraniti. Kažu da ljudi žele žutilo, skandal i trač ali ja kažem da žele i droge i kriminal pa ih ne potičemo na to, dapače, borimo se protiv tih nagona i pojava u društvu. Bez ogromne ponude žutila i potražnja bi s vremenom nestala (osim kod patologije), uvjeren sam u to. thumbup

Poznate osobe su uvijek bile izložene paparazzima, oku javnosti, ali meni se nekako čini da to lagano već gubi svaku mjeru i smisao. Nekad je to bio čak i dio aure poznatosti, raspadi brakova, liječenje od ovisnosti u klinici Betty Ford, suđenje za skrbništvo nad djecom i sve je to dolazilo odnekud daleko, iz centara glamoura i slave.
Sad i mi imamo konje za trku. Severina i filmić su otvorili put, a danas ona jutarnja kavica s vijestima ne može proći bez najnovijeg posrnuća neke naše...hm... uvjetno rečeno, zvijezde. Od friškijih smo saznali da je Goran prevario Tanju. Grašu našli u krevetu s Rađom, a Viki završila na psihijatriji. Pa je on dobio udarni termin da objasni da je to gnjusna laž, što je meni posebno tužno - pobogu, zar smo do toga došli da takve bolesne priče svi jednoglasno ne osudimo nego se čovjek mora pravdati na televiziji? Zašto nam takve priče nisu odmah, na prvu ruku smiješne i bolesne, nego zanimljive?

Zašto Goran ne smije biti kreten koji vara ženu u privatnosti svog života, nego mora biti kreten koji vara ženu javno? Zašto Severina ne bi snimala seks sa oženjenim čovjekom za vlastitu potrebu, nego to mora biti javno dobro? Zašto nečije greške moraju biti javne i izložene sudu onih koji sigurno imaju i svoje male prljave tajne, samo što nikad neće biti javne?

Ovo gore su retorička pitanja. Znam da ćete reći da je to dio koji ide uz javne, poznate osobe. Ali mora li to biti tako? Ako svi mi možemo raditi budale od sebe u svojim životima a da nam ne sude milijuni ljudi, zašto uzimamo zdravo za gotovo da poznati to ne mogu? Ako ponekad napravimo takve gluposti kojih nas je sram cijeli život, želimo da ih što manje ljudi zna, kod poznatih je to praktički danas nemoguće. Svaka i najmanja greška se daje na uvid i analizira mjesecima. A svi radimo greške, možda i gore od njih. I ne prihvaćam da je to rizik takvog posla jer očito i anonimni ljudi postaju zanimljivi javnosti, ako je priča dovoljno žuta da se plasira po medijima. Tko zna, možda nekome od nas anonimaca osvane na netu slika kako na raskršću čekajući semafor kopa nos (optimistična verzija). Ili se objavi snimka seksa na radnom mjestu (kao ova nedavna iz bolnice).

Nekada su grijesi bili između te osobe i Boga, savjesti, karme, kako god to zvali. Danas su oni javno dobro. I to ponekad zabavi ljude. Ali dugoročno gledano, jel stvarno želimo dirati svačiji prljavi veš? Jel stvarno želimo znati da se inače dobri susjed voli oblačiti u policajca i šljokice? Jel nas stvarno zanima s kime netko vara ženu ili muža?

I šta ćemo kad sve to saznamo? Umrijeti od dosade? Ponekad tajne donose više zabave nego kad sve vulgarno ogoliš jer poslije toga nema više ničega.

Moj je prijedlog poslati specijalce u sve redakcije trač-listova, spaliti svu nakladu, pobrisati im hard-diskove i poslati te novinare na prekvalifikaciju. Tečaj: pravo novinarstvo i važne teme.





Jebote, Bago (2)

srijeda , 06.02.2008.

Ne mogu više, ne mogu. Previše me živcira taj lik, zafitiljit ću nešto posred televizora dok traje Otvoreno.

Ono o čemu sam pisao u prvom nastavku ove priče o Bagi ne da se nije smanjilo ili nestalo, nego je postalo još gore i iritantnije. U zadnje vrijeme na Otvorenom je bilo više zanimljivih tema i zanimljivih gostiju koje sam stvarno htio poslušati. Ali jednostavno od Bage je nemoguće od gostiju čuti više od tri rečenice u komadu jer se odmah on ubacuje. Ali da se barem ubacuje s nečim pametnim čime će usmjeriti raspravu ili potaknuti neko novo pitanje - ne, on se ubacuje s primjedbama razine kumice s placa i konstantno srozava svaku raspravu na tu razinu na kojoj on može pratiti (a sve pod izlikom "objasnite za gledatelje, ajmo pojasnit za gledatelje").

Njemu jednostavno nije jasna uloga voditelja koji bi trebao biti moderator rasprave, da usmjerava i da postavlja podpitanja, a ne da se uključuje u raspravu kao sudionik. Ponavljam, ni pola muke da se kompetentno uključi, nego se uključi s toliko banalnim i ponekad jednostavno preglupim pitanjima, da je to užas za gledat. I rezultat je da tema ode na totalno krivi kolosijek, pogodan za njegovo šepurenje i nadjebavanje s gostima koji su često političari pa padnu u tu zamku i krenu se opravdavati i natjecati s njim u tome tko će gluplje i promašenije o temi.

Više puta se dogodilo da bude jednostavno bezobrazan prema gostima. Ajde, kad su političari u pitanju neka bude, ionako nam je svima gušt kad se političare gazi. Ali Bago s istim stavom ratoborne piljarice kreće u nadmudrivanje sa stručnjacima, ljudima koje je on pozvao tu jer su u nekoj temi eksperti, pozvani da nešto kažu. I onda VKV konobar Bago krene sa svojim teorijama umjesto da ih pusti da kažu što imaju.

A najdaži mi je kad ga uhvati logoreja, obično u najavama ili odjavama emisija, kad se onako uzjebe par minuta miksajući sve živo i neživo u jednu beskrajnu rečenicu u kojoj obavezno napravi par ogromnih grešaka, krivo izgovorenih imena, zamjena pojmova itd... Da, Bago, tako rade oni na CNN-u, kao primjerice Wolf Blitzer, ali on melje par minuta bez da pogriješi i jedan slog.

I nadalje je Bagina ručica prisutna u svim tjelesnim otvorima, i dalje se odvija mahanje papirima, nepristojno upiranje prstima u goste kao i ušutkavanje gostiju mahanjem rukama i prstima u generalnom smjeru svih gostiju. Više puta se ponovilo i to da je Bago nakon što se se gosti upustili u žešću raspravu ulijetao sa "E, sad je dosta gospodine X". To je stvarno ponašanje za trenutni šamar preko face. I tečaj bontona s posebnim naglaskom na odvikavanje od grickanja zanoktica na nacionalnoj televiziji.

Evo mene opet

srijeda , 19.12.2007.

Dobra večer zubo

Evo prošlo šest mjeseci da nisam napisao ništa ovdje. Ne moš stić sve, toliko ima tih điđa, facebook, forumi, blogovi, a triba i za život zaradit. Dan bi triba trajat 38 sati da uspiješ sve obavit, društvene, poslovne, osobne obaveze i onda još sist za kompjuter i tipkat nekakve tekstove koji bi nekoga trebali i zanimat.

Šta ima? Osim šta sam po novom zakonu već sada magistar struke, postao sam i ponosan vlasnik titule MBA (Master of Business Administration) pa ako ikad odlučim prodat dušu korporativnom vragu, put je spreman. Dvije godine sam uz regularan posao drvio i po tom MBA studiju i uz samo znanje, družio se s ekipom od tridesetak zanimljivih i dragih ljudi ter smo jučer proslavili naše friške diplome kako i pristoji. Teletinom ispod peke njami i vinom party

Inače, sasvim sam se predozirao politikom i pollitikom. Toliko sam tamo bio konstruktivan i pametan rolleyes da mi je jednostavno došlo da dođem ovdje iskreveljiti se do mile volje i pisati malo i pizdarije. Ali nije ni to prošlo bez upoznavanja hrpe pametnih i dobrih ljudi (jest da su većinom SDP-HNS-ovci, ali ne daj bože većeg zla) ovaj put začinjeno lokanjem češke pive. Sastanak vam je već opisao Zvone.

Posla mi je, naravno, uz obrazovanje i učenje, pun k****. U subotu ujutro krećem južnom kraju, na materinu spizu i odmor duše & tijela. Odavno me nije ovako satralo jedno razdoblje u kojem sam stvarno morao planirati svaki sat u danu da se sve stigne, a spavao u prosjeku 4 sata. Malo je reć zombi kako se ujutro osjećan kad zazvoni budilica. zujo

Bilo je i nekih putovanja u međuvremenu - ljeto na Lastovu cerek, pa malo po Hrvatskoj i onda i po "regiji" u Beograd i Banja Luku. Nema boljeg od putovanja po regiji da čovjek počne cijeniti vlastitu domovinu. hrvatska A da vidimo šta nam još fali u Novoj planiram malo bacit oko i po Evropama, nekad sam tamo bio čest gost, a sad opet kreće faza žicanja love za razne konferencije, seminare i slične paravane za bančenje i trošenje tuđe love.

Iden sad ovo postat i vidit jesu li me napokon izbacili s te cool-liste zbog posvemašnje aljkavosti u pisanju. smijeh

P.S. Na vrhu posta je slika s Lastova - nadgledanje provođenja ZERP-a rofl

Molba pravobraniteljima

ponedjeljak , 18.06.2007.

Teško je danas kreativcima marketinških agencija. Razbijaju glave danima da bi smislili nešto što će biti novo, provokativno, zanimljivo a da na kraju dana naručitelju donese i nekakvu zaradu. Teme su manje-više prežvakane, teško je smisliti nešto novo pa treba biti sve provokativniji da bi vas se u sveopćem šušuru reklama uopće primijetilo.
A onda tu vrebaju pravobranitelji. Za djecu, za spolove, za manjine... Vidjeli ste kako je uslijedila reakcija na (po meni ionako debilnu) reklamu za "muške zakone" Ožujskog piva. Sad, da li im je ta reakcija u stvari samo dodatna reklama, i to je pitanje za raspravu.

Mene zanima postoji li nekakav pravobranitelj za Dalmatince? Ako nema, ovim putem apeliram na nekog od postojećih pravobranitelja da nas uzme u zaštitu pred navalom glupih reklama u kojima se Dalmatinci prikazuju kao pitomi, veseli i ne baš prepametni urođenici, iskarikiranog govora i sposobni samo za ribarenje te iznajmljivanje soba.

Judi, judiiii....vratija se Šime i donija frišku ribu!!!!!

Ali nije ni vrag tako crn... Ima i pametnijih i poduzetnijih Dalmatinaca koji se čak koriste i mobilnim internetom!

La costa Croata - la costa con mas de mil islas... Espana, no? Real Madrid? No!!! Portugal! Luís Filipe Madeira Caeiro Figo!!!
Mare! Šalji mailon portugalski... a možeš i švedski... za svaki slučaj naughty


Slične stvari se događaju i u sinkronizaciji crtića. Ako je lik malo glupast - zagorski naglasak, ako je lik flegmatičan i/ili lijen - dalmatinski, a ako je onak, baš cool i urban - zagrebački slang.

Zna to ponekad biti i smiješno i zabavno i pogođeno s mjerom. Ali ponekad zna biti iritantno pa i uvredljivo, jer šta je preslano, ni mački nije drago. Moram se opet pozvati na Bagu, ali on se radi svoje izjave "Ljudi smo, nismo Zagorci" trebao ispričati. Meni bi bilo dovoljno da se u ovom slučaju ove reklame maknu s ekrana.

Priroda & društvo

nedjelja , 17.06.2007.

Rekao mi je prijatelj da ovdje skoro uvijek pišem o onome šta me nervira. Pa ispada da kvocamblabla
Pa evo onda da napišem i jedan post o onome što me veseli. Dakle, slijedi epizoda - gradski šljam u prirodi - treći nastavak.

Bio sam jučer u parku prirode Lonjsko polje. Di ???? Parku prirode Lonjsko polje, rekoh. To vam je u Moslavini, blizu Siska, Popovače (tu se izađe s autoputa prema Slavoniji). Uglavnom, otišli smo do jednog agroturizma u nastajanju, gdje nas je ljubazni domaćin počastio rakijicom (u 9 ujutro) i kavom. Nakon toga, potrpao je nas nekolicinu u traktore (u prikolice istih) i krenuli smo iz obližnjeg sela na put u samo polje.

Vožnja traktorom kroz polje je već sama po sebi doživljaj - svuda oko nevinog gradskog promatrača puca pogled na nedirnutu prirodu, livade i šume. Osim flore, uskoro se pojavljuje i fauna, prvo u obliku minijaturnih žaba koje skakuću okolo. Međutim, ono što je najljepše u tom parku prirode je to da je to područje u kojem se domaće životinje uzgajaju u slobodi. Na području tog parka prirode koji je ogroman (na oko 50 km se proteže) ima krava, konja, svinja koji se kreću slobodno i uživaju.
Prvo smo naišli na krdo svinja koje su, privučene zvukom traktora za kojeg po Pavlovljevom refleksu znaju da nosi hranu, se sjatile oko naših prometala i čekale da im gazda baci hranu. Gazda nam je rekao da ih na taj način više drži na okupu nego što bi ih trebao hraniti jer i same nađu hranu u prirodi. Opet, doživljaj je vidjeti čitavo krdo svinja kako slobodno trčkara po livadi...

Poslije smo se na jednoj livadi uz rijeku Lonju i mi nahranili i napojili i krenuli dalje traktorom do jedne manje šumice u blizini. Tamo se u hladu okupila čitava skupina životinja. Totalno je čudno, ali i super, vidjeti krave, malu telad, svinje i svinjice, konje i ždrebad, sve na jednom mjestu, leže u hladu, šetkaju, pasu, druže se... Kao iz onih knjiga Jehovinih svjedoka u kojima će u budućnosti ljudi i tigrovi živjeti zajedno u harmoniji. I baš sam pomislio - kako su sretne ove životinje, žive u prirodi s drugim životinjama, ljudi se ne boje, dapače, baš su izgledali sretni zbog posjete. Malo tele se igra sa svinjčetom, a oboje ih promatra ždrebac spreman da intervenira i zaštiti slabijeg.
Mi smo tu sa svojim ruksacima u kojima su boce vode i sa svojim digitalnim aparatima stvarno bili strano tijelo.

Oprostite, ne mogu si pomoć, moram malo prigovorit na kraju teksta. Prvo, trebali bi upoznat svoju domovinu da bi je više voljeli, stoga, obiđite ove krajeve koji su pljucomet od Zagreba, a pokazuju kakva je priroda nekad bila. Drugo, osim ljetnog, masovnog, pržim-se-na-suncu turizma, podržimo i prakticirajmo i ovakav turizam kojim ćemo očuvati i cijeniti prirodna bogatstva koja imamo - ne samo prirodu, nego i zaštiti životinjski svijet koji može živjeti sretno van kaveza i ograda u kojima ćemo im se diviti za 20 kuna.

Jebote, Bagoooooo!!!!

utorak , 05.06.2007.

Već mi duže ide na živce ova pojava, večeras je kulminiralo emisijom Otvoreno o Internetu, blogovima, Kirinu, Jubitou... Da se razumijemo, Mislav Bago je dobar novinar, ali šta ponekad zna iziritirat, pokazat osnovno neznanje, prekidat zanimljiva izlaganja...

Prvo i osnovno, Bago, vadi tu ručicu iz usta!!!! Za nekoga tko je odradio toliko emisija u živo trebao bi znati da nije lijepo prtljati rukama po ustima, jednom si čak grizao i nokte pa je kamerman morao šarati po studiju dok ti riješiš zanokticu.

Drugo, ne prekidaj goste kad se krenu zanimljivo svađat. Pitanja ti ponekad imaju efekt kante hladne vode i ubiju raspravu.

Treće, da, bio si OK sa Sanaderom i Račanom, ali to ne znači da provokativnost uvijek pali. Nekad malo i nervira. Pogotovo kad upitaš glupost pa inzistiraš na njoj.

Četvrto, daj se malo informiraj o temama. Ovo o Internetu večeras je bilo blago za gledat u pod od srama na neke tvoje izjave i pitanja. "Gospodine Lesar, jeste vi na Jubitou? Šta ste vi napravili da ste završili tamo?" lud Alo, pa nije You Tube kutak za retardirane političare, nego servis za razmjenu video sadržaja svakakvih vrsta. Bilo je još par izjava o Internetu gdje se vidilo da baš o tome i nemaš previše pojma, ali tko bi to pamtio...

E da, i tek onako usputno... daj pokušaj nešto napraviti i na facijalnoj ekspresiji ribe na suhom. smijeh

A najvažnije na kraju... Ako već nemaš pojma o čemu se razgovara, ne pravi se pametan. Pod time mislim i onu omiljenu ti rečenicu koja se može čuti barem dvaput u svakoj emisiji - "Dajte da objasnimo za obične gledatelje... Samo malo, da pojasnimo običnim građanima... Da nas ljudi ispred ekrana shvate..." Mislave, ne radiš program za mentalnu instituciju, vjerovao ili ne, među tim "Običnim gledateljima i običnim građanima" ima puno ljudi koji kuže što se govori bez tvog snishodljivog traženja da im se pojasni svaka trosložna riječ.

Skupa blamaža

ponedjeljak , 23.04.2007.

Još prije koju godinu, jedna moja prijateljica, nazovimo je Tea, je rekla jednu značajnu rečenicu koja je tek od sinoć poprimila pravi značaj. Prenosim je po sjećanju

Zanimljivo kako se stalno na televiziji javlja jedna grupa ljudi koja se krevelji, interno sprda i misle da bi to nama gledateljima trebalo biti zanimljivo...


Ona je to rekla misleći na dodjelu nagrada hrvatskog glumišta (kako to gordo zvuči), ali je mudrost svakako primjenjiva i na sinoćnju dodjelu glazbene nagrade Porin.
Pa šta gledaš to smeće, upitat će se mnogi čitatelj ovo bloga i to je sasvim dobro pitanje. Pa eto, raznorazni hrvatski trash koji se nudi na televiziji zna biti čak i zabavan, ako ide u pozadini dok nešto radiš. Međutim, ovo nije bila pizdarija tipa "ajme, šta je ovo" pa prebaciš program... ovo nije bila ni pizdarija tipa "jao, sram me umjesto njih" pa gledaš u pod da bi lakše podnio količinu glupila koja zrači iz televizora... Ne, ovo je prevazišlo uobičajene okvire trasha u Hrvata, napravilo puni krug i vratilo se kao pizdarija koja te čini ljutim iz razloga što makar indirektno, kroz nekakvu pretplatu ili porez financiraš takve "događaje", da ne kažem ivente.

Nešto što je zamišljeno kao pandan glamuroznih dodjela nagrada tipa Grammy ili Oscar je potpuno očekivano u hrvatskoj verziji ispalo kao provincijalna sindikalna zabava. U rangu takvih fešta, ova je stvarno glamurozna i ne bi u tome bilo ništa loše da to ne prenosi javna televizija koju svi plaćamo (privilegija koju ostale sindikalne veselice nemaju) i to u udarnom, elitnom i skupom terminu. S pravom bi se Udruženje vodoinstalatera, Ceh ugostitelja ili Asocijacija tajnica mogle zapitati zašto se njihove strukovne fešte ne prenose na HTV1, siguran sam da su njihove dodjele jubilarnih nagrada barem jednako tako zanimljive, a nama bi isto tako dobro došla promjena stalno jednih te istih faca na malom ekranu.

O samim ponorima dobrog ukusa koje ova manifestacija dosegne iz godine u godinu bi se moglo pisati danima, ali dajmo samo neke izvatke. Naša glazbena scena je u stvari toliko jadna da nagrade godinama dijele među sobom desetak istih ljudi, pa je shodno tome najviše Porina opet odnio (sad zadržite dah, otvara se koverta...) Gibonni!!!!!!!!!! a ostatak je podijeljen ostalim dugogodišnjim davežima tipa Oliver, Massimo i tek ponekom "novom imenu". Ove godine je velika fora bila u tome da nije bilo profesionalnih voditelja, nego su nas svojim debilnim prenemaganjima uveseljavale Vuice i Ivanka Mazurkijević (a što je njoj to trebalo, izgledala mi je normalna žena...). Produkcija je bila očajna, preduga preseravanja na sceni tek ponekad prekidana glazbom. "Prizenteri" nagrada već tradicionalno su izvodili nešto što valjda samo oni i mama smatraju duhovitim, a pokušaji stvaranja napetosti prije neminovnog čitanja Gibonnijevog imena s papira su bili posebno otužni.
Krunsko sranje, naravno, dolazi na kraju jer svaka takva manifestacija obavezno mora završiti masovkom na sceni gdje svi zajedno urliču i slave sami sebe. Ove godine su se čak i nadmašili, jer je ta masovka kulminirala vlakićem kakvim možete vidjeti još samo na vjenčanjima u dalmatinskoj Zagori kad vas rodbina povuče u kolo na zvukove evergrina svadbene muzike.

Jedini dašak nekakve dostojanstvenosti i glamura ponudio je gospar Đelo Jusić svojim primanjem nagrade za životno djelo, ali nažalost u okruženju koje može samo nagrditi njegov ugled. Zar je tako teško uzeti Grammy i kopirati uspješan recept? Pa makar i loše kopirati. To bi svakako bio napredak u odnosu na ovo, a vjerojatno bi i manje koštalo. A ako je ikako moguće, bilo bi lijepo da nas dogodine poštedite ove skupe, nepotrebne i sramotne priredbe. Hvala na razumijevanju.

<< Arhiva >>